Tijekom ove školske godine na satu vjeronauka učili smo o misionarima i njihovom važnom djelovanju diljem svijeta. Slušali smo zanimljive priče, gledali videozapise i tako saznali kako misionari pomažu ljudima u potrebi, donoseći ne samo materijalnu pomoć, nego i nadu, ljubav, vjeru…
Potaknuti njihovim primjerom, učenici su sa svojom vjeroučiteljicom Marinom odlučili učiniti nešto dobro. Posebno nas je razveselila akcija kupnje misijskih narukvica, noseći ih podsjećamo se kako svi možemo biti mali misionari u svakodnevnom životu.
Pisali smo pisma misionarima, prvi odgovor stigao je od misionara Marka iz Mongolije. Marko nam se javio videopozivom i s njim su učenici 8. c razreda imali intervju. Ovo iskustvo naučilo ih je koliko je važno da promjene počinju od nas samih – već i mala gesta može nekome uljepšati dan i vratiti vjeru u ljude.
Dobar dan, mi smo učenici 8. c razreda i učili smo o misionarima. Radujemo se ovom našem intervjuu. Posebno nam je zanimljivo razgovarati s Vama. Za početak, možete li nam se ukratko predstaviti?
Marko: Na početku hvala vama što ste mi dali priliku da pričam ovako preko ZOOMA-a, jako dugo nisam pričao hrvatski, osim sa svojim roditeljima. Tako da mi je baš drago čuti malo hrvatski jezik. Ukratko, ja sam Marko, rođen sam u Zagrebu i moji su svi od stoljeća sedmog u Zagrebu, tako da se smatram purgerom. Imam 26 godina, u misije sam otišao prije dvije godine – s 24, imam brata blizanca koji sad završava arhitekturu, a dvojajčani smo. Salezijanac sam, ne znam koliko ste čuli za Don Bosca. Redovnik salezijanac sam i misionar sam u Mongoliji koji je dio Južne Koreje. Trenutačno nisam u Mongoliji, već u gradu Manili, na Filipinima, studiram teologiju.
Koja Vam je najdraža uspomena iz djetinjstva?
Marko: Jedna od dražih uspomena mi je kad sam s bratom i roditeljima za rođendan išao u Italiju, u Gardaland, a to mi je bilo nekako lijepo jer smo bili tri dana. Bili smo zajedno, zabavljali se i evo, pojeo sam lijepo fini talijanski sladoled.
Kako biste se opisali u nekoliko riječi?
Marko: Druželjubiv, otvoren za susret s drugima, volim biti u društvu. Volim slušati druge, primijetio sam kako u mojoj prisutnosti ljudi vole reći što ih muči, podijeliti sa mnom neku tegobu. I rekao bih da sam nestrpljiv, želim da sve bude brzo i efikasno, ako se to ne dogodi, postanem nestrpljiv, čak i težak za biti u društvu.
Što ste radili prije nego što ste postali misionar?
Marko: Jako sam volio nogomet. Igrao sam nogomet. Uz nogomet sam jako volio igrice.
Imate li neki hobi ili nešto što volite raditi u slobodno vrijeme?
Marko: Pa kao što sam već spomenuo prije su mi hobiji bili nogomet i igrice, kad sam ušao u sjemenište onda sam shvatio da mi je hobi čitanje. Rado čitam klasičnu literaturu. Volim igrati šah te od kartanja belu.
Kada ste prvi put osjetili poziv da postanete misionar?
Marko: 2021. godine u drugom mjesecu, kada sam bio u Italiji u Rimu, imali smo cjelonoćno klanjanje, moje vrijeme bilo je od 2 do 3 sata ujutro. Dođeš tamo, sam si, samo ti i Isus. Prvo sam bio ljut, jer mi se spavalo, požalio sam se Isusu kako sam umoran i da ću se samo nasloniti na klupu i zaspati te da će me iduća osoba kad dođe probuditi. Boljela me glava, naslonio sam se i zatvorio oči da zaspem, tad sam čuo Isusov glas u srcu i pitao me želim li poći za Njega u misije? U početku, tj. tri godine govorio sam ne, sve do 2024. godine kad sam napokon prihvatio poziv Isusa.
Što Vas je najviše potaknulo na tu odluku?
Marko: Najviše me potaknuo Isus. Da nije bilo Boga u cijelom mom životu, ne bi ničega ni bilo. Jer želio sam nasljedovati Isusa i evanđelje, jer je on bio najbliži siromašnima, grešnicima, bludnicima… ja sam snažno osjetio taj poziv i odlučio otići u misije.
Kako su reagirali Vaša obitelj i prijatelji?
Marko: Loše, dosta loše. Prijatelji me nisu baš shvatili ozbiljno, osim jednog prijatelja, koji mi je stvarno jako dobar prijatelj. Roditelji su reagirali još gore. Moji roditelji nisu praktični vjernici. Tata je reagirao na način da je rekao kako će me poslati kod psihijatra, mislio je da sam totalno pukao i nije mu bilo jasno. Svaki tjedan je dolazio u župu gdje sam tada bio i pokušavao me odgovoriti od moje odluke. Pitao me pitanja poput – zar nema siromašnih ljudi ovdje, zar nisam zadovoljan sa svojim životom ovdje, da ću uništiti obitelj, pokušao me preplašiti samo da odustanem. Mama je tad radila u Njemačkoj, prva reakcija bila je da se rasplakala i spustila mi slušalicu. Nismo pričali tri tjedna. Pokušao sam razumjeti njih, i meni je bilo teško otići, ali nekako su na kraju prihvatili moju odluku. Barem su malo mirniji nego prije.
Što Vam je bilo najteže na početku vašeg misionarskog puta?
Marko: A najteže mi je bilo zapravo otići iz Hrvatske. Evo, to je bilo najteže jer ja 2 mjeseca prije nego što sam otišao iz Hrvatske nisam imao pojma da idem u Mongoliju. Inače, odlazak u misije funkcionira tako da se ti samo javiš svom poglavaru, ajmo reći našem “šefu”. I onda on kaže u redu, kao molit ćemo za to da vidimo gdje bi ti mogao ići. I onda ti samo pošalju jesi li prihvaćen ili ne. Za moju su poslali da je prihvaćena, ali ja nisam znao da idem u Mongoliju. Ali kad sam saznao da idem u Mongoliju, krenulo mi je biti jako teško jer nisam imao pojma ništa o Mongoliji, ali najteži trenutak mi je bio taj dan kad sam odlazio u Mongoliju. Ujutro sam išao na aerodrom u 5 sati i prvo smo išli na misu. Bila je cijela moja obitelj i svi su plakali na misi – od brata, mame, tate, bake, tete, svi koji su bili. Tako da to mi je bilo baš jako, jako teško iskustvo i još na aerodromu, kad sam odlazio, kad smo se pozdravljali… vidjeti tatu i mamu i brata u suzama, pozdravljaju te, ne znaju kad ćemo se sljedeći put vidjeti. Evo, baš mi je to bilo, ne želim reći traumatično iskustvo, ali jako, jako teško iskustvo.
Možete li nam opisati Mongoliju i mjesto gdje živite?
Marko: Prva stvar, Mongolija je komunistička zemlja, vlada je ajmo reći demokratska, ali vladaju komunisti još uvijek, tako da mislim da mi katolici, vjernici, nismo dobro došli u Mongoliju. Sveukupno katolika u Mongoliji ima 1500, to je broj katolika. Župa gdje sam ja bio, u tom gradu, broji oko 120 000 stanovnika, u gradu je samo nas 5 salezijanaca i 4 časne sestre. Jedini katolici ajmo reći. Ne smiješ javno pričati o Isusu, ne smiješ evangelizirati, ne smiješ nositi križ. Dolaze policajci, detektivi svaki mjesec i ulaze u tvoju sobu, pregledaju ti stvari i uđu u dnevni boravak. Pregledaju našu ekonomiju, račune, kamere, sve što god mogu pregledaju, tako da je dosta zahtjevna ova, ja bih rekao situacija, što se tiče vjere. Što se tiče situacije općenito, ja bih rekao da je ima jako puno siromašnih. Kad sam došao iz Hrvatske, meni se činilo da skoro 70 % njih živi siromašno i kad kažem siromašno, to znači da nemaju struju, nemaju tople vode, nemaju tuš neke obitelji. Imaju npr. tu veliku kantu u kojoj moraju podgrijati ledenu vodu i onda okupaju dijete u toj kanti. Iza djeteta se okupa mama ili netko, da se ne baci, tako da evo, dosta njih živi u tom siromaštvu. Još jedna stvar koju sam primijetio je da je naše obrazovanje puno naprednije od njihove edukacije. Npr., ja sam tamo napravio kviz za djecu iz 1. srednje i neke osnovne stvari nisu znali – općenite stvari iz geografije, kemije…tako da ste vi stvarno blagoslovljeni koliko znate i koje mogućnosti imate.
Kako izgleda jedan Vaš običan dan u Mongoliji?
Marko: Problem je što nisam znao jezik, a skoro nitko ne priča engleski ili vrlo slabo. Tako da je moja prva zadaća bila ići u školu jezika. Djeca su dolazila u Oratorij, tamo su se igrala – stolni tenis, nogomet, moj zadatak bio je biti tamo i paziti na njih. Pokušao sam s njima komunicirati, ali bilo je na početku vrlo teško zbog jezika. Mongolski je jako težak jezik.
Kakvi su ljudi tamo i kako su Vas prihvatili?
Marko: Npr., Kambodža, Filipini i Mongolija, tamo kad vide bijelca i još kad im kažeš da si tipa iz Europe ili Amerike, tretiraju te kao da si kralj, imaju tu neku viziju ako si bijelac iz Europe, znači da si super inteligentan, super bogat, super pametan… Svaka cura se želi udati za tebe. Tretiraju te kao da si neki čovjek više klase, da si u svemu superiorniji od njih. To je neko njihovo razmišljanje ako si bijelac, dok s druge strane ako si crn iz Afrike, onda si niža klasa, tako da su mene svi tretirali kao kap vode na dlanu. Kad im kažeš da bijelac dolazi u tvoju kuću, odmah će pripremiti sve, prihvatit će te, svi žele biti tvoj prijatelj, njima je to luksuz. Npr., ja hodam po cesti, ljudi dođu i žele se slikati sa mnom.
Koje su najveće razlike između života ovdje i u Mongoliji?
Marko: Još nešto što bih mogao reći, a vezano je isto za vas. Npr., za mlade život u Mongoliji nije perspektivan. Mladi se osjećaju kao da nemaju neke budućnosti, za njih je tamo upisati fakultet luksuz. Tko ide na fakultet, obitelj će zaklati kravu i reći: „Spašeni smo, dijete nam ide na fakultet.“ Uglavnom mladi idu u školu, završe osnovnu školu i srednju. Velika većina njih nažalost ni ne završi. Zato jer je u Mongoliji glavno zanimanje stočarstvo. Imaju ogromna krda, jedna obitelj može imati do, ne znam, 1000 ovaca, 300 konja, 300 krava, samo ogromna krda i muškarci se cijeli dan od 0 do 24 brinu za to krdo, a žena će biti u kući i raditi oko kuće. Dosta su neperspektivni. Ono, njihova budućnost je OK, dobit će neko osnovno obrazovanje i nakon toga će biti taksisti, ako odu živjeti u grad, ili stočari ako ostanu na selu.
Čime se konkretno bavite kao misionar?
Marko: Studiram teologiju, završio sam prvu godinu. Pomažem u zajednici koja se brine za djecu koja su napuštena, ili su ih roditelji ostavili ili su nađeni na cesti. Imamo pedesetak kreveta i oni zapravo tu žive i ja živim s njima. Zadužen sam za njihov cijeli dan – ustajanje, molitve, doručak, vrijeme za školu, sport, večera.
Koji Vam je bio najljepši trenutak u Mongoliji?
Marko: Najljepši trenutak u Mongoliji bio je kada sam slavio rođendan, ali ne zato jer sam slavio rođendan, već sam tad na rođendanu nekako vidio koliko su me ljudi prihvatili. Jer sam cijelo vrijeme nekako osjećao da me gledaju kao nekog bijelca izvanzemaljca koji je došao iz Europe, da me nisu prihvatili, da nisu moji prijatelji, da me još nekako drže na distanci. A kad sam imao rođendan, okupili smo se, malo išli na izlet i tad sam shvatio koliko su me prihvatili, koliko su me uzeli pod svoje. Da se brinu za mene, dali su mi neke poklone, ono, slušali su što volim. Recimo, volim piti crvenu pivu iz Južne Koreje, zove se Kas i nisam imao pojma da oni to znaju i jedna žena je došla i za rođendan mi je kupila onaj six pack te crvene pive. Tako da mi je ta njezina gesta značila jako puno i shvatio sam da im je stalo do mene te da sam dio njihove zajednice.
Koliko dugo planirate ostati u Mongoliji?
Marko: Zauvijek (smijeh). Da, jer uglavnom kad se prijaviš za misije kod nas svaka kongregacija ili redovnička grupa ima drugačija pravila. Npr., postoje: franjevci, isusovci, salezijanci te različite redovničke grupe. Uglavnom kod nas salezijanaca, kad se prijaviš za misije, postoje dvije opcije – a tempus, to znači kao na određeno vrijeme, npr. 5 godina, 3 godine, 10 godina i ad vitam. Ad vitam znači na cijeli život. Kada odeš, ne vraćaš se, jedino ako ćeš izaći iz kongregacije i ako ne želiš više biti svećenik. A ja sam poslao svoju molbu koja je bila ad vita, na cijeli život sam se prijavio da želim ići, tako da da, evo, u Mongoliji ostajem, kako sad stvari stoje, do kraja svog ovozemaljskog života.
Što Vas motivira kad Vam je teško?
Marko: Pogledati u križ. To mi je najveća motivacija, jer kad vidim što je isto sve pretrpio za mene, a da nije ni trebao, odmah mi bude lakše, pod navodnicima. I druga stvar koja me motivira kad sam loše – imam jednu bilježnicu u kojoj sam prije pisao imena mladih iz Mongolije jer su jako dugačka i jednostavno ih nisam mogao zapamtiti pa sam zapisivao ta imena. I jedna od motivacija je samo pročitati imena tih mladih, koji su u potrebi. Tako da su moja motivacija Isus i ti mladi.
Koju biste poruku poslali mladima poput nas?
Marko: U evanđelju ima tekst o bogatom mladiću, Isus mu govori da ostavi sve i pođe za njim. Taj mladić to nije učinio. Svi imamo puno stvari koje volimo, svi imamo nešto čega se ne želimo odreći. Svi imamo nešto bez čega mislimo: „Ajme, ako mi se ovo oduzme, moj život propada. Ja bez ovog ne mogu.“ Ali Isus nam na tom mjestu kaže: „Ne boj se, samo probaj.“ Probaj napraviti taj korak naprijed, pođi za Isusom, samo povjeruj Isusu i kad napraviš taj korak naprijed, kada istupiš, tvoj će se život promijeniti.
Želite li nam još nešto Vi reći, a da Vas mi nismo pitali?
Marko: Pripremio sam za vas prezentaciju s nekoliko fotografija. Možda će vam biti lakše shvatiti gdje živim i djelujem. Na pravoj fotografiji možete vidjeti našu crkvu, to je zapravo šator jer nemamo novca i ima jako malo ljudi u župi. Na drugoj fotografiji možete vidjeti obitelj koja živi na selu u jednom šatoru i nemaju struje. Zatim na idućim slajdovima možete vidjeti njihovu tradicionalnu nošnju, klasičnu večeru – iznutrice od ovce te djecu u Manili koja se kupaju na kiši.
Hvala Vam na Vašem vremenu i zanimljivim odgovorima, bilo nam je jako lijepo i poučno razgovarati s Vama. Mi ćemo moliti za Vas i želimo Vam puno uspjeha u svemu što radite.
Marko: Hvala vama na pozivu i puno Božjeg blagoslova i u vašem radu.
Vjeroučiteljica Marina Međimurec Čupić i učenici 8. c razreda
