2020-05-09 08:22:02

Nastava na daljinu – izazov za učenike, učitelje i roditelje

Stvarnost učenja na daljinu pomalo se ustalila, nalazimo se u osmom tjednu nastave na daljinu.

Kad razmislim zašto sam postala učiteljica, vjerujem da je kao i kod većine motiv bio biti dio ove plemenite profesije s nadom da ću barem jednog učenika potaknuti da i on sam postane učitelj.

Vjerujem da učitelji pojedinačno i zajedno imaju sposobnost možda ne promijeniti, ali ga zasigurno poboljšati. Tijekom života susrela sam mnogo učitelja koji su imali vještine koje sam i sama poželjela imati. Sjećam se prve učiteljice i ogromne početnice te rezanja svakog slova. Sjećam se Tonija, nastavnika povijesti i geografije. Devedesetih je došao u našu malu Popovaču iz Zagreba i promijenio nam način razmišljanja - naučio nas je voljeti činjenice i godine. Sjećam se svih svojih glazbenih nastupa s učiteljem glazbene kulture, svojeg maturalca, razrednika i nastavnice tjelesne i zdravstvene kulture. I danas im se divim koliko su nam povjerenje tada dali. Sjećam se i srednjoškolske profesorice psihologije, njezine mirnoće i vremena za nas, tada tinejdžere, i naravno svoje srednjoškolske vjeroučiteljice  koja me osvojila svojim ulaskom u učionicu i rečenicom: „Bok!“. Sigurna sam da nije bila ni svjesna kako ću i u njoj pronaći uzor i nadahnuće za odabir svoga budućeg posla.

Premda nisam bila idealan učenik, poželjela sam slijediti primjer svih spomenutih.

Sjajni učitelji su dobro objašnjavali sadržaje, bili strpljivi, a opet pokazivali autoritet kad je trebalo. Bili su pošteni, postavljali su velika očekivanja, ali su nas znali motivirati i primjereno koristiti humor pazeći na naše krhko samopouzdanje.

Biti učitelj je privilegija, imamo priliku oblikovati buduće odrasle osobe koji će postati roditelji i članovi našeg društva.

Svatko od nas učitelja ima vlastiti stil poučavanja koji crpi iz vlastitih snaga, znanja, vještina, vrijednosti i iskustva.

Zbog svega navedenog, pitam se ima li boljeg posla? Naravno da nema! Biti učitelj nije posao već poziv!

Učitelj ima izravnu priliku stvoriti razliku, promijeniti budućnost svojem učeniku. Zvuči kao ideal, ali učitelj ima visoke ciljeve i svaki dan se trudi ostvariti ih.

Učitelj nije samo onaj koji objašnjava i demonstrira, učitelj nadahnjuje. Nadahnuti nekoga od svojih učenika je izazov s kojim se svakodnevno susrećemo. Na kraju svakoga radnog dana učitelj se vrednuje - nekad je zadovoljan, a nekad nije, ali uvijek iznova pronalazi smisao i volju jer čeka nas novi dan, a i novi učenici koji su budućnost našeg naroda.

12. ožujka 2020. godine je došlo do drastičnih promjena u Hrvatskoj - dobili smo obavijest kako od 16. ožujka krećemo u nastavu na daljinu.

Moj život učitelja, kao i svih učitelja u Hrvatskoj i svijetu, drastično se promijenio – hodanje do škole, interakcija s kolegama i učenicima postaje virtualna. Tijekom vikenda pokušali smo pripremiti učenike i roditelje, otvoriti virtualne učionice, gledali zabrinuto televiziju slušajući vijesti, komunicirali u našim školskim grupama dobivajući upute od ravnateljice i stručne službe, tješili smo učenike da će sve biti dobro, a duboko u sebi tješili smo sami sebe.

Biti učitelj nikad nije bilo jednostavno, moje kolegice i kolege imaju iza sebe već poduži staž i veliko iskustvo, predavali su tijekom Domovinskoga rata i poraća, u drugim sustavima, ali i ovakav oblik nastave  je bio itekakav izazov.

Svi mi koji radimo s djecom, u predškolskim, osnovnoškolskim, srednjoškolskim ustanovama znamo koliko djeca imaju energije, kako im je potreban prostor u kojem će ju iskoristiti, potrošiti, asada su zatvoreni i nemaju priliku za druženje. Osim poučavanja i učenja, svakom učitelju je glavna briga dobrobit djece. Svakodnevno u komunikaciji koristili smo emotikone, poticajne poruke, video-pozive kako bi imbarem malo olakšali. Ovakav način nastave ima uspona i padova, nije lako dobiti 20 istih upita, a mi smatramo da smo dali jasnu uputu. Ovakav način nastave je uzbudljiv korak naprijed u poboljšanju znanja digitalne pismenosti, premda smo se i mi učitelji i roditelji svakodnevno pitali dolazili to pod cijenu pismenosti  - socijalne, emocionalne i psihološke.

Moj dnevni boravak u kojem sam provodila vrijeme s obitelji i gledala opušteno televiziju, postala je  učionica. Moja blagovaonica postaje mjesto za pripremu i izradu rekvizita potrebnih za nastavu. Privatni i radni život više nisu odvojeni. Nakon prilično stresna tri tjedna, svi smo se pomalo uhodali, prihvatili smo istinu da ćemo još dugo ovako i nekako je sve krenulo.

U ovom virtualnom svijetu uloge su se promijenile: učitelj je postao učenik jer  je trebalo  svladati sve digitalne alate, roditelji su postali učitelji, a učenici su napokon došli na svoje jer sad mi „živimo“ za „lajk“, snimamo se poput youtubera, snalazimo se na njihovom terenu.

Biti učenik u nastavi na daljinu je bio velik izazov. Iako učenici vole virtualno i vladaju određenim digitalnim platformama, početak nije bio lagan. Činilo su da su se učenici izgubili pred svojim tabletima i računalima. Mnogi roditelji su radili i usprkos svim naporima učitelja, kod mnogih učenika uspjeh nije bio odmah vidljiv.

Učenici su napokon dobili dobre uzore, na njihovim ekranima pokazivali su se novi junaci koje su rado crtali: znanstvenike, liječnike, medicinske sestre. Počeli su cijeniti sve poslove ina svojim balkonima pljeskom izrazili zahvalnost blagajnicama, njegovateljima, volonterima, vatrogascima, policajcima, čistačima... Svima koji nesebično i marljivo rade svoj posao u ovim okolnostima.

Uloga roditelja u virtualnoj nastavi je bila presudna. Roditelji nisu učitelji i često su nailazili na poteškoće. Premda virtualno, moram priznati da su se učitelji i s učenicima i s roditeljima povezali još više. Otklanjali smo zajedno tehničke poteškoće, budili se ranije da vidimo jesu li sve pripremili za novi radni dan, odgovarali na poruke poslane u kasnovečernjim satima. Bili smo zajedno dan i noć. Onda je u jednom trenutku napokon kod većine učenika krenulo.

Većina učitelja su i sami roditelji, istovremeno su postavljali zadatke u virtualne učionice i pokušavali pomoći svojoj  djeci. Učeći tablicu množenja ili engleski koji nismo govorili od srednje i sami smo se prisjetili svojih prvih učiteljica, potražili stare razredne fotografije, smijali se frizurama i odjeći, pokušali naći na društvenim mrežama razredne kolege. Počeli smo još više cijeniti svoje roditelje i sve koji su sudjelovali u našem odgoju i obrazovanju, što su trpili naše hirove i loše izlike.

Posebna hvala ide roditeljima koji su uspješno u isto vrijeme  izrađivali gusjenicu za vrtićku grupu, rješavali matematičke zadatke trećeg razreda i pokušavali natjerati srednjoškolca da pročita lektiru jer će mu ona trebati u životu. Posebna hvala i poštovanje ide roditeljima koji imaju dijete s poteškoćama, oni su bili sve u jednom - asistenti, pedagozi, logopedi, fizioterapeuti i roditelji s puno ljubavi.

Poseban izazov bio je biti virtualni učitelj u posebnim odjelima i odgojno-obrazovnim skupinama. Od njih se zahtjeva veliko strpljenje, prihvaćanje, ljubav, razumijevanje, poniznost.

Svaki učitelj treba i može učiti od kolega koji rade u tim razredima i skupinama. Premda mnogi učenici nemaju računalo ili potrebna informatička znanja, učitelji su sami izrađivali materijale i slali ih poštom kako bi svi imali jednak pristup znanju.

Svima nam nedostaje vidjeti se licem u lice. Video-konferencije su zanimljive, virtualne sjednice i vijeća podsjetile su nas koliko nam je nedostajao smijeh i međusobne šale. Smijali smo se našim frizurama, a raznježili kad smo čuli dječje glasove s upitom: „Gdje je šminka?“

Svakog dana sve više nedostaje nam biti učitelj u redovnoj nastavi. Nedostaje nam zvono  koje označava odmor, a ne zvono budilice na mobitelu. Nevjerojatno, ali nedostaje nam printanje i kopiranje, stajanje pored kopirke dok ona proguta papir pa zajedno s kolegicom pokušavaš otkloniti problem, ali usput popričate, nasmijete se. I ono što je najvažnije, nedostaje buka, ali ne bilo kakva već dječji smijeh, pričanje, a ova tišina svaki dan je sve teža i teža.

Na kraju hvala našim učenicima na pitanjima, kreativnosti, trudu i radu. Ostanite i dalje aktivni i marljivi!

Hvala svim roditeljima na suradnji, razumijevanju i konstruktivnim kritikama.

Hvala svim učiteljima, hvala vam što ste sjajni učitelji i ljudi.

Hvala i svim djelatnicima u školama, hvala našoj ravnateljici na strpljivosti na svim našim upitima, upitima učenika i roditelja, trebalo je sve smireno riješiti. Hvala stručnoj službi, našoj pedagoginji i knjižničarki  na svim savjetima i smjernicama kako postati bolji. Hvala računovotkinji jer plaće bez nje ne bi ni bilo. Hvala tajnici na svim pravovremenom informacijama. Hvala domarima, kuharicama i čistačicama na održavanju škole  jer škola i dalje postoji i radi.

Svaki učitelj je pokušao biti najbolji učitelj koji je mogao biti, vjerujem da smo svi mnogo naučili i napredovali.

Kad završi ova situacija, nadam se da će nas potaknuti da budemo bolje društvo, da više brinemo o našim bližnjima, osobito nemoćnima i starijima, uživamo u prirodi, a ne da ju uništavamo.

Čuvajte se i dalje, ostanite doma!

Marina Međimurec Čupić, vjeroučiteljica

 


Osnovna škola Zorke Sever